Tišina u ulici zločina

Slom srbijanskog društva započeo je onoga trenutka kada su njegovi pripadnici odlučili da prestanu da razlikuju zlo od dobra kako ne bi morali da se suprotstave zlu, jer se ono u pojedinim trenucima činilo suviše blizu i suviše moćno da bi moglo ugroziti svakodnevni ritam i moralnu ušuškanost ovdašnjeg Građanina Pokornog.

Stanovnicima srbijanskog srednjeg Podrinja, Zlo se u svom neskrivenom obliku ukazalo u proleće 1992. godine, kada je pokrenuta sveobuhvatna kampanja genocida nad bošnjačkim muslimanskim stanovništvom koje je živelo na levoj obali Drine. Stanovnici Bajine Bašte, Ljubovije, Malog Zvornika, Loznice gledali su kako gore bošnjačka sela, čuli su detonacije miniranih desetina džamija, od kojih su neke poticale iz 15. veka, gledali su tovare frižidera, zamrzivača, poljoprivrednih mašina, automobila opljačkanih od njihovih bošnjačkih vlasnika i upućenih u Srbiju da tamo postanu temelj izgradnje mnogih poslovnih i političkih karijera koje danas ovu zemlju čine najgorom i najnesrećnijom u Evropi. Lozničani su možda mogli čuti škripu točkova vagona kojima su stanovnici zvorničkih sela Kozluka i Skočića preko teritorije Srbije deportovani u Mađarsku. Ribolov je tih dana bio obustavljen na Drini, jer su se u drinskim plićacima mogli svakodnevno videti leševi bošnjačkih muškaraca streljanih, zaklanih, često prethodno surovo mučenih i nakon toga bačenih u Drinu i jezera u Zvorniku i Perućcu.

Na sve to, mi smo ćutali. Nije zabeležen nijedan primer otpora niti glasnog protesta protiv zločina nekog stanovnika srbijanskog Podrinja. I po tome smo jedinstveni. Jer je čak i u nacističkoj mašineriji smrti bilo iskakanja iz koloseka. Setimo se vojnika Šulca koji nije želeo da strelja ljude u Smederevskoj Palanci, već je radije pristao da podeli njihovu sudbinu. Ipak, suviše je od čoveka tražiti žrtvovanje, a heroizam pojedinaca u istoriji je izuzetak, a ne pravilo. S tim u vezi možda je moguće razumeti ćutanje ljudi tokom rata, kada su razne srpske vojske i paravojske krstarile ovim krajevima i kada se činilo da svakog trenutka možeš poginuti, a da niko za to ne odgovara.

Međutim, kako razumeti ćutanje danas kada su činjenice o bosanskom ratu i genocidu nad Bošnjacima poznate? Zašto ćute ljudi koji žive na obalama jezera Perućac, koje je jedna od najvećih masovnih grobnica u ratovima 90-ih? Kako je moguće da neko peca, splavari, organizuje zabavne manifestacije na Perućcu, a da mu nijednog trenutka ne padnu na pamet stotine ljudi poubijanih i bačenih u jezero? Kako je moguće da su ljudi tako indiferentni prema činjenicama vezanim za Višegrad, u kome su zločini, inače toliko bestijalni da čoveku pamet staje, dobili još monstruozniju dimenziju, masovnim i organizovanim silovanjima, te masovnim likvidacijama žrtava nakon seksualnog iživljavanja? Odgovori na ova pitanja su dati uvođenjem pojmova poput poricanja, nesuočavanja sa zločinima počinjenim u naše ime, odbijanjem da se prihvati odgovornost, te činjenicama da su i mnogi od nas učestvovali u svemu tome, makar u pljački i preprodaji imovine nastradalih Bošnjaka.

Ključni odgovor svakako je u činjenici da država stoji iza svojih zločina i zločinaca, da se nije odrekla genocida, i to državni zvaničnici pokazuju na svakom koraku. Ovo je zemlja kontinuiteta, kako reče Tomislav Nikolić, i tu nema nikakve razlike između postupka psihologa Tadića, koji otvara školu „Srbija“ na Palama i u tome ne vidi nikakav problem za građane Sarajeva, i građevinskog tehničara Nikolića koji se ne slaže sa pravnom kvalifikacijom genocida u Srebrenici.

Ipak, ostaje nejasno zašto stanovnici srbijanskog Podrinja samo ćute. Kako ljudi drže u sebi tolike užase? Kako niko ne progovori u ovim „danima genocida“ od aprila do jula meseca, kada se masovno širom Bosne i Hercegovine posećuju mesta stradanja, obeležavaju godišnjice velikosrpske agresije i genocida nad Bošnjacima, a slike užasa iskrsavaju pred našim očima, kao da se odigravaju svaki put iznova. Zašto se u vreme obeležavanja genocida u Srebrenici, u susednim Bajinoj Bašti i Ljuboviji održavaju „Drinske regate“ sa pevanjem, pucanjem i urlikanjem u kojima često učestvuju i najviši državni funkcioneri?

Zašto nikome u srbijanskom Podrinju nije važna sudbina nekadašnjih komšija?

Nema književnog dela, likovne predstave, niti umetničkog performansa nekog od podrinjskih kulturnih delatnika, koji bi sadržao i najmanju aluziju na sudbinu podrinskih Bošnjaka, koji su brutalno poubijani i proterani pred našim očima. Basara je u „Tajnoj istoriji Bajine Bašte“ dao u svom stilu, viđenje uzroka Prvog svetskog rata. Očekujemo makar od njega, jedan osvrt na rat i genocid u istočnoj Bosni. Jer, da bi se ponovo uspostavila razlika između Dobra i Zla i jedno i drugo se najpre moraju imenovati.

Autor: Vladimir Jevtić, Bajina Bašta

Preuzeto sa www.e-novine.com

Označeno , , , , , , , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: