Leksikon krvi i tla

Piše: Vinko Kalinić

www.e-novine.com

Ivo Andrić ne samo da podjednako pripada i Hrvatima i Srbima, kao i njihovim književnostima, već njegovo djelo spaja ljude i obale, jezike i kulture, izdižući se poput gigantskog mosta visoko nad bezdanom nacionalističke žabokrečine, u kojoj Aralice i varalice predmnijevaju države kao bunkere, a književnost kao ratne poligone za sitno puškaranje u permanentnom nacionalističkom ratu – kako onim s puškama i noževima koji su harali ovim prostorima četvrdesetih i devedesetih, tako i u onim ideološkim, s prebrojavanjem krvnih zrnaca, partijskih knjižica i kodeksima „što se zamjera, a što ne“, a koji traju već 150 godina, i za koji akademije i akademici snose neizbrisivu krivnju

U Novom listu od 7. siječnja 2012. objavljena je agencijska vijest, koju potpisuje HINA, a pod egidom Akademik o nobelovcu i naslovom „Aralica: Andriću se zamjera što nije napustio jugoslavenstvo“. U njoj Ivan Aralica, još uvijek živ (ne znam da li i zdrav?), presuđuje mrtvom Ivi Andriću i obrazlaže zašto je dotični nobelovac izopćen s hrvatske strane.

Dakako, ljudi imaju pravo misliti što god žele i opredjeljivati se kako požele, pa tako i akademici, sve dok to isto pravo ne oduzimaju drugima, i možda baš zbog tog prava, koje ne pripada samo živima nego i mrtvima, vrijedno se osvrnuti na ovu posthumnu egzorcističku presudu Ivana Aralice nad likom, djelom i egzistencijom Ive Andrića, ali i humno postrojavanje svih nas s ovu i onu stranu Araličinog varavog svijeta.

Betoniranje naci geta

Već u prvoj rečenici navedene agencijske vijesti, naime, akademik se ukazuje i kao Aralica i kao varalica. Tj. prije svega akademik uzurpira, hajde što svoju, ali i Andrićevu, kao uostalom i moju i mnogih drugih, poziciju, a onda iz te – uzurpirane! – pozicije postrojava i na vječno zamjeranje osuđuje egzistencionalno mrtvog, a literalno – i idejno! – nikad aktualnijeg nobelovca.

Araličina rečenica cijedi se ovako: „Ivi Andriću se s hrvatske strane ne zamjera što je u mladosti prihvatio idilično jugoslavenstvo, nego mu se zamjera što jugoslavenstvo, kad je bilo prepoznato kao forma srpskoga hegemonizma, nije napustio i zauzeo neku od hrvatskih lijevih ili desnih državotvornih opcija.“

Nut li ga đavla!

Čitatelj stiče dojam kako je ovdje riječ o vjeronauku, a ne o književnosti, njenim junacima i talibanima. Kao da čita ratno priopćenje za javnost Tuđmanovog VONS-a u kojem se objašnjava građani kojih krvnih zrnaca i političkih opredjeljenja imaju pravo ostati s hrvatske strane a koji su zreli za zamjeranje, odstrel, etničko čišćenje i progon na drugu stranu. Kao da ponovno sluša onog istog akademika, koji sirovu naci ideologiju prodaje za suptilnu domicilnu književnost, kao onomad u Hrvatskom državnom saboru, kada nam je za saborskom govornicom objašnjavao nacionalnu genetiku i povijest, zornim primjerima vršeći etničku i literarnu segregaciju, upozoravajući na genetsku programiranost Bošnjaka uperenu protiv hrvatske države, pa tako i paradržave Herceg-Bosne, te zašto neki narodi ime svoje nacije mogu a neki ne mogu, kao primjerice Muslimani, pisati velikim početnim slovom, pa jošte u feljtonima na više stranica, u više nastavaka i u više dnevnih listova esejiziraoblažene oči koje su vidjele Gojka Šuška, Matu Bobana, Mladena Naletelića Tutu i ostale kojima se nema što zamjeriti a, eto, nisu blažene oči koje su vidjele Dretelj, Ahmiće ili, oslobodi Bože, rušenje starog mosta u Mostaru.

I što se Aralice tiče, kojem ideološkom getu dotični akademik pripada, tu dvojbe nema. Međutim, kada su straneu pitanju, ima tu još nekoliko bitnih detalja a koji su za hrvatsku književnost, ali i društvo u najopćenitijem smislu te riječi, itekako bitni. Iz više razloga!

Jer, da bi mogli znati kako stvari stoje s hrvatske strane, prvo bi valjda morali definirati što je to „hrvatska strana„.Jesu li to isključivo pisci s Tuđmanovog noćnog ormarića, poput dotičnog akademika, kojima se jugoslavenstvo i partijski staž ne zamjera? Ili uz njih idu i oni pisci kojima se ne zamjera pisanje rasnih zakona (Mile Budak), kao i oni kojima se ne zamjera sudjelovanje u hrvatskoj varijanti nacizma kao formi hrvatskog hegemonizma, a koja, ruku na srce, u Araličinom getu „s hrvatske strane“ još uvijek nije sasvim prepoznata a kamo li zamjerena i napuštena? I tko je taj vrhovni ergzocist u čijoj je nadležnosti istjerivanje duhova i određivanje nečijeg identiteta i pripadnosti?

Pišući o nacionalizmu, a o tom obrascu, i samo o njemu je ovdje riječ, Danilo Kiš s druge strane ovako definira genezu te maligne ideološke bolesti: „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.“, dok oboljelog karakterizira: „Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo ‘pakao to su drugi’, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.“

Upravo tom totalitarnom redalicom Aralica želi podvući crtu razgraničenja između hrvatske strane i svih drugihstrana i pogleda na svijet. Po njemu, s hrvatske strane smiju ostati samo oni koji se ideološki mogu ukalupiti u „neku od hrvatskih lijevih ili desnih državotvornih opcija“Sve što nije „državotvorna opcija“, za Aralicu nije s hrvatske strane. I ne samo književnost, on čitav svemir promatra iz tog svog „državotvornog“ ćorsokaka.

Ne znam kako se u tu „državotvornu opciju“ uklapaju hrvatski pisci koji ne žive u Hrvatskoj već, recimo, u Bosni i Hercegovini koja je jedna sasvim druga, međunarodno priznata država? Kojim metrom se mjeri njihovadržavotvornost, po (veliko)hrvatskom ili bosanskohercegovačkom ključu? Kojoj strani pripadaju oni pisci kojetvorenje države uopće ne zanima, što više živo im se fućka i za lijevu i za desnu Araličinu opciju? I smije li književnost postojati izvan ideoloških i političkih obrazaca po kojima akademik Aralica dijeli svijet?

Činjenica da je Ivo Andrić rođen kao etnički Hrvat za Aralicu još uvijek ne znači da je Andrić Hrvat. Činjenica da je pisao hrvatskim jezikom za njega je nevažna, ili banalna, jer to što je Andrić pisao možda i jest književnost ali još uvijek nije „državotvorna opcija“, pa dakle ni književnost s hrvatske strane. A tek kad se uzme u obzir da je nobelovac uz književna djela na hrvatskom jeziku pisao i književna djela na srpskom jeziku, za koje (jezike!), usput budi rečeno, lingvistica svjetskoga glasa Snježana Kordić u svojim najsvježijim znanstvenim djelima iz jezikoslovlja, a na svekoliko zgražanje purista i hrvatskih i srpskih, tvrdi da je jedan te isti policentrični (srpskohrvatski) jezik, pa k tomu još kad se uzme u obzir da je nobelovac tvorio zajedničku državu Hrvata i Srba, koja se svakom zamjera osim Franji Tuđmanu i onima koji su je s njime prvo stvarali pa pa potom razarali, a koja se protezala s obje strane današnjeg Araličinog bojnog polja, e onda nema tog truda kojeg akademik Aralica ne bi uložio da nobelovca s hrvatske strane jednostavno ignorira i izbaci iz svoga geta za koji vjeruje da je hrvatska strana.

Problem je, međutim, u tome što ta „strana“ kod Aralice nije ni književnost, ni etnička ni građanska (u smislu državljanstva) pripadnost. Aralica je jednostavno svoju ideološku, nacionalističku stranu, pretpostavio kao mjeru svoga geta, prisvojivši mu tek hrvatsko ime te uzevši sebi za pravo da svojom ideološkom metrom mjeri sve druge na koje naiđe. U tom getu ima mjesta samo za iste (Aralici) – one „državotvorne“. Svima koji ne stanu pod njegov nacionalistički šinjel, on oduzima pravo pripadnosti „hrvatskoj strani“jer mjera pripadnosti toj strani nije ništa drugo nego – isključivi nacionalizam.

Izbija tu na vidjelo još jedna bolest nacionalizma. Ne samo da ta ideologija državu ne tvori nego je pače razara, od nje stvarajući geto, i to tako što iz njene matice izbacuje sve ono što se ne može obući u nacionalistički kostim, kojemu Aralica ne bi imao što zamjeriti.

O ta uska varoš, o te uske grudi… – zaplakao bi nad tim skokakom Matoš.

Književnost kao most ili permanentni nacionalistički rat

Ipak, nije sve tako crno „s hrvatske strane“, kako bi se dalo zaključiti po presudi živog Aralice i njegovog izopćenja mrtvog Andrića iz hrvatske književnosti.

Samo dan nakon agencijske vijesti kojom nas se izvješćuje što akademik zamjera nobelovcu, 8. siječnja 2012. u istom Novom listu, objavljen je intervju s intelektualcem opće prakse Igorom Mandićem. I on je nešto prozborio održavotvornim opcijama i okretanju po stranama svijeta.

Na pitanje o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, Mandić odgovara: „Mi ulazimo u nju kao podstanari, moramo podnijeti sudbinu da ćemo biti tretirani kao rezervna postaja za konobare i prostitutke i ne vjerujem da ćemo tu nešto posebno profitirati. Ma sve je to savršeno svejedno, jer je pogrešan smjer okretanja. Ja tvrdim da je jedina mogućnost ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Nikako na stari način, i nikako jednopartijski kao stara Jugoslavija, ali ja nisam institucija da to mogu razraditi. Rat koji nismo objavili neslavno je završen, bez pobjednika – jer u građanskom ratu pobjednika nema. Taj rat je možda dokrajčio iluziju da možemo sa susjedima, ali možda postoji šansa da zajedno s braćom po plemenu, krvi i naciji stvorimo temelje neke nove čvrstije zajednice. I tu ćemo jedino ostvariti nacionalni identitet i neku novu solidniju državu. A ovo s Hrvatskom u Europi je rastapanje maslaca na ploči vrućeg špahera.“

Ideje koje Aralica zamjera Ivi Andriću, i zbog kojim mu poriče pripadnost hrvatskoj književnosti, očito nisu mrtve. Spektar državotvornih opcija s hrvatske strane ne topi se tek u Araličinoj tvrdoj nacionalističkoj dioptriji.

Ono što je jednima bauk, drugima može biti san. Tako je bilo, tako jest, a sva je prilika da će tako i ostati. Književnost, ona vrijedna pažnje, uostalom i služi da širi, a ne da sužava vidike, a s njima i mogućnosti i opcije. I tko kaže da se Hrvati jednom opet neće naći na nekoj suprotnoj strani od one koju zastupa akademik Aralica, i to baš iz egzistencijalne potrebe da pobjegnu iz uske varoši u kojoj pravo na egzistenciju imaju samo u državne jasle zabetonirani akademici bez mašte, njihovi mitovi i unificirani klimoglavci?

Ivo Andrić ne samo da podjednako pripada i Hrvatima i Srbima, kao i njihovim književnostima, već njegovo djelo spaja ljude i obale, jezike i kulture, izdižući se poput gigantskog mosta visoko nad bezdanom nacionalističke žabokrečine, u kojoj Aralice i varalice predmnijevaju države kao bunkere, a književnost kao ratne poligone za sitno puškaranje u permanentnom nacionalističkom ratu – kako onim s puškama i noževima koji su harali ovim prostorima 1941-1945. i 1991-1995., tako i u onim ideološkim, s prebrojavanjem krvnih zrnaca, partijskih knjižica i kodeksima „što se zamjera, a što ne“, a koji traju već 150 godina, i za koji akademije i akademici snose neizbrisivu krivnju.

U tim ratovima dopušteno je sve i sve se može oprostiti, samo ne ljubav prema onima s druge strane. Ono što Aralica zamjera Andriću, čega se Andrić nije mogao odreći, upravo i jest Andrićeva najveća životna vrednota na kojoj je izgradio svoje nezaobilazno književno djelo, koje se naprosto ne da getoizirati s bilo koje „strane“. Možda je baš zbog toga i dobio Nobelovu nagradu, za razliku od onih koji su Araličine knjige držali na noćnim ormarićima, a zavrijedili haaške optužnice.

* Autor je (po „državotvornoj opciji“ države rođenja) Pjesnik jugoslavenski, a može i hrvatsko-srpski

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: