Dobrodošlica za Vesnu Pusić

Ako ustrajete u zadržavanju integriteta pozicije, ima nade da će jednom i većina dospjeti na vašu stranu: Vesna Pusić

Ako ustrajete u zadržavanju integriteta pozicije, ima nade da će jednom i većina dospjeti na vašu stranu: Vesna Pusić

Niti jedna od bivšejugoslavenskih republika nikada nije imala ozbiljniju, ugledniju i, posebno u zemljama Europske unije, cjenjeniju šeficu ili šefa diplomatije. Nikada do sada, ni u Zagrebu, ni u Beogradu – kao prijestolnicama nama susjednih republika, supotpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiji uticaj na prilike u BiH daleko prelazi, za ostatak svijeta, pristojnu granicu međudržavnih odnosa – niko se Bosnom nije bavio sa više dobrih namjera, znanja i razumijevanja problema od kćerke Višnje i Eugena Pusić, nastavnice engleskog jezika i profesora prava, bivšeg savjetnika generalnog sekretara UN-a

U nedjelju, četvrtog decembra, Hrvatska je dobila novu vlast, u kojoj će bitnu ulogu imati, kako se to kaže, osvjedočena prijateljica Bosne i Hercegovine, ugledna zagrebačka profesorica, filmofilka i političarka, nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

„Ako ustrajete u zadržavanju integriteta pozicije, ima nade da će jednom i većina dospjeti na vašu stranu“, izjavila je prije nešto više od decenije tadašnja zastupnica u Saboru Republike Hrvatske Vesna Pusić, dok su je vladajući hrvatski nacionalisti verbalno granatirali zbog traženja da se parlament te države očituje o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Nije Vesna Pusić bila jedina javna osoba, ali jeste bila prva političarka koja je jednu od faza hrvatske, zapravo politike Franje Tuđmana prema BiH, nazvala onako kako se, inače, naziva slanje vlastite vojske preko granica i vođenje rata sa oružanim snagama druge, suverene države.

„Ako vi možete pričati deset minuta o Bosni i Hercegovini, ja ću vas pažljivo slušati“, rekla je nedavno, u paralelnom intervjuu za zagrebački Jutarnji list, nova ministrica vanjskih poslova Hrvatske, kolegi, sada već bivšem ministru vanjskih poslova, Goranu Jandrokoviću, članu stranke koju je, reterirajući u izjavama zbog izborne kampanje, Vesna Pusić označila krivom za agresiju na BiH: Hrvatske demokratske zajednice.

Niti jedna od bivšejugoslavenskih republika nikada nije imala ozbiljniju, ugledniju i, posebno u zemljama Europske unije, cjenjeniju šeficu ili šefa diplomatije. Nikada do sada, ni u Zagrebu, ni u Beogradu – kao prijestolnicama nama susjednih republika, supotpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiji uticaj na prilike u BiH daleko prelazi, za ostatak svijeta, pristojnu granicu međudržavnih odnosa – niko se Bosnom nije bavio sa više dobrih namjera, znanja i razumijevanja problema od kćerke Višnje i Eugena Pusić, nastavnice engleskog jezika i profesora prava, bivšeg savjetnika generalnog sekretara UN-a.

Neće, da se razumijemo, Vesna Pusić u Sarajevu biti popularna kao bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, niti omražena kao Franjo Tuđman. Prvi je, ako se neko ne sjeća, u bosanskohercegovačkoj prijestolnici bio što i Dino Merlin u Beogradu: predmet obožavanja – iako za dva mandata nije riješio niti jedan od problema između dvije države, niti je pomogao u rješavanju unutarnje jednačine sa svim nepoznatim. Realno, nije ni mogao, barem kada je o ovom drugom riječ: posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, dakle Mesića, čiji je razlaz sa HDZ-om i bio uzrokovan politikom Zagreba prema BiH, od bosanskih Srba manje su podnosili jedino hercegovački Hrvati. Oni, čijim je kostima Franjo Tuđman pokušao omeđiti proširenu Hrvatsku, da bi, na kraju, ostali između nezainteresirane matice i domovine koju, manje-više, posebno ovakvu kakva jeste, neskriveno preziru.

Onako kako je žestoko kritizirala Tuđmanov hegemonizam, Vesna Pusić je u istoj mjeri temeljito i do sada uzaludno – dijelom i zato što su Bošnjaci kolektivno svršavali na Mesićeve šale, pošalice i poneku prijetnju direktoru Republike Srpske Miloradu Dodiku, trudeći se da ne vide kako iza širokog osmijeha i ćevapa kod Tarika Hodžića ne stoji ništa suštinski važno za BiH – nudila modele za rješenje unutarbosanske krize, te promišljala načine reintegracije u bh. društvo secesionistički raspoloženih građana male zemlje za najveće moguće probleme.

Dobre vijesti ne dolaze tamo gdje se iskustvo uvijek ruga optimizmu, pa ni to što će budućoj ministrici vanjskih poslova Hrvatske, čije namjere nikada nisu i neće biti zle, BiH biti u vrhu liste prioriteta – prvo Bruxelles, pa susjedi, već je rekla, dan nakon izbornog trijumfa lijeve, takozvane Kukuriku koalicije – ne znači da će virus pozitivnih promjena sa geografskog zapada preći dugu granicu jedne republike (Hrvatske) i jednog nečega (Bosne i Hercegovine). Vesnu Pusić, naime, očekuje susret sa državom koja postoji formalno i u kojoj je, očito, istrošen kapacitet ugovora iz Daytona, ali se, u isto vrijeme, ne nazire neko drugačije, kvalitetnije, zavađenim bosanskohercegovačkim gangsterima maskiranim u političke lidere, prihvatljivo rješenje.

Šta, dakle, novo, a funkcionalno, može ponuditi Vesna Pusić, uz svo svoje znanje, sposobnosti i međunarodne veze kojima se „slučaj BiH“ može vratiti u fokus interesa prvoligaša diplomatije koji su od nas davno digli ruke i ostavili nas priučenim ekspertima za Balkan koji u Sarajevu i Banjoj Luci ili podebljavaju penziju ili podižu nivo masnoća u krvi, dok u Mostaru bleje u Neretvu kada nisu na moru?

Može, recimo, reaktivirati plan o formiranju pet regija, od kojih bi tri bile etničke, dvije multietničke, a niti jedna teritorijalno kompaktna, što bi, vjerovatno, prihvatili Bošnjaci, moguće, teško ali moguće, i Hrvati, ali Srbi – nikako. Može se zalagati za formiranje još jednog, hrvatskog entiteta, što će i Hrvati i Srbi potpisati dva puta, da se ne izbriše, a Bošnjaci neće nikada, ako i tada. A može i, što se jedino čini smislenim u ovom trenutku, pomoći u otvaranju novih kanala komunikacije među građanima BiH, te postepenom, naravno sporom gubitku ekskluziviteta okoštalih, odrođenih i posvađanih političkih elita da o nama odlučuju, te u prebacivanju potrage za rješenjem među one čije pozicije nisu udaljene miljama, dok im je međusobna spremnost na razgovor daleko veća od, žalosno jeste ali drugačije nije, stvarnog društvenog uticaja.

Forsiranje neovisnih intelektualaca, umjetnika i profesionalnih medija, istina, do sada nije davalo naročitog rezultata u promjeni društvene i političke klime u Bosni i Hercegovini – nema ko nije probao, pa propao – ali, kako je rekla nova šefica hrvatske diplomatije: „Ako ustrajete u zadržavanju integriteta pozicije, ima nade da će jednom i većina dospjeti na vašu stranu“. Makar i za sto, dvjesto godina.

Mi smo naučili čekati. Kod nas ionako jedan dan, onaj prvi od prekida borbi, traje evo šesnaest godina.

Piše: Emir Imamović

* Tekst preuzet sa Radio Sarajeva

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: